Bensedin

Zaletjeh se jutros ambiciozno ulicama ovog za mene, još uvijek nedovoljno poznatog, a još manje privlačnog grada put Doma zdravlja. Vrijeme je da se strašne boljke izliječe, nikakve upale pluća ni druge sitnice mene neće spriječiti u mom napretku kao studenta!
Ulazim u Dom zdravlja, kad ono- muk i tišina. Nigdje nikoga. Osvrnem se oko sebe, pomislim: ''Možda sam promašila ulaz, ili tako nešto?'' Znam ja tako da se gubim, slabo se orijentišem, znaju to ljudi koji se druže samnom....Ali ne, fino piše. ''Dom zdravlja za to i to naselje.'' Pogledam oglasnu tablu- u tom grmu leži zec! Sada je pauza. Sada, i u narednih pola sata. Nervozno se okrežem oko sebe. Ugledam neku prostoriju iza poluotvorenih vrata. Krećem ka tamo. Tamo, dvije bakice i jedna srednjovječna gospođa sjede. Sjede, i čekaju. Slušam njihov razgovor. Srednjovječna gospođa, sa blagim osmijehom i ljubaznim pogledom priča kako su joj bili rekli da joj je pronađena cista na bubregu, i da je pokušala da to izliječi, ali da je nakon nekog vremena saznala da je u pitanju tumor..Prognozirali su joj godinu do dvije života, ali ona je uspijela da se izliječi hemoterapijama i narodnom medicinom..Dvije bakice slušaju, konstatujući da su one tu samo da bi primile injekcije, starački grip, i valjda su srećne što su tu samo zbog toga. Ili, možda nisu.
Odjednom, tišinu i poznatu atmosferu bolnice, prekida neko. Mladić, oko 30 godina, nervozno ulazi u naš dio hodnika, i buni se što mora da čeka još 15 minuta, a lijekovi su mu hitno potrebni. Nema knjižicu, ne zna hoće li ga primiti, mora prvi da se prijavi na šalteru, jer su njemu lijekovi hitno potrebni. Ponavlja to sa toliko anksioznosti i uzbuđenja, da sam zaista pomislila da je pitanje života i smrti. I tako, odlučih da sjednem na onu klupu. Snaga me izdaje, slabo sam doručkovala, studentski je to život. Što bi jedan moj drug rekao:'' Jaje na oko je studentski kavijar''.
Konačno, medicinska sestra izlazi iz ordinacije, i zove nas da prijavimo knjižice kod nje. Moja, naravno nije ovjerena već mjesec dana, ali opet, daleko sam od kuće, i nisam mislila da bi mi zdravstvena knjižica bila potrebna...Kao i uvijek, o zdravlju najmanje mislimo.
Objašnjavam joj svoju situaciju, i ona kaže da sam treća po redu. Da malo sačekam. Nema problema. Onaj momak opet širi nervozu. Prilazi mi , i počinje priču meni i jednog simpatičnoj baki, koja je druga po redu za pregled kod doktora. Kaže: ''Meni samo treba bensedin.Samo mi to treba. Nemam knjižicu, izgubio sam je negdje. Otkada sam izgubio roditelje prije 15 godina, nijedno veče ne mogu mirno da spavam, svako veče mi treba bensedin. Plus, što imam brata koji je treći razred, stalno ga pazim, radim na građevini, i sve pare koje zaradim dajem ovim ***** (psovka) u elektrodistibuciji, da mi opet upale struju, jer su mi je ugasili.'' Ignorišem činjenicu da nema roditelje već 15 godina, a da ima brata koji je 3. razred ( 8,9 godina) i pokušavam da održim poljuljanu ravnotežu.
Momak se opet nervozno okreće po hodniku i viče kako svi kasnimo jer su u ordinaciji pacijenti preko veze, kako se ova država raspada i kako sam preko veze nešto može da se učini. Kaže: ''Ko nema vezu, propao je.''
Okreće se zatim ka meni i tiho me pita:''Da nemaš možda nešto para da mi daš? Sramota me je da ti ovo tražim, ali znaš, isključili su mi struju, pa moram svijeće da kupim.'' U tom trenutku, sestra proziva moje ime. Hvala nebesima.
Ulazim, objašnjavam svoje simptome, i onda slijedi klasika. Pregled grla, pluća, kucanje doktora po tastaturi kompjutera i tako to. Kaže da bi možda bilo dobro da izvadim nalaze. U redu, odlazim i krećem ka biohemijskoj laboratoriji. Tamo mi sestra kaže: ''Sjedi , sačekaj.'' Kako sjedoh, tako padoh. U nesvijest.
Sledeće čega se sjećam jeste panično vikanje sestara oko mene, i prskanje vodom.
Fino. Baš fino. I onda: nalazi na upalu pluća, dijabetes i raznorazne bakterije.
A ni knjižicu nisam ovjerila. Ništa mene neće spriječiti da napredujem kao student. Ne znam odakle mi ideja da tako nešto pomislim. Kako smo samo mali i nebitni. Mi i naši planovi.
A u pozadini čujem onog momka koji se prepire sa doktoricom jer neće da mu prepiše prijeko potrebni bensedin.

Jednog jutra

Da mi je neko rekao da ću se jutros probuditi sa užasnom temperaturom, kašljem, grudoboljom i sve većom sumnjom u upalu pluća, ne bih mu vjerovala. U stvari, bih. Bih, jer sam ja u suštini jedna hodajuća neodgovornost ,koja nema nikakav problem da ponekad, čisto rekreativno izgubi telefon, ključeve, novčanik, pa zašto ne i zdravlje?

I tako, budim se jutros, to jest, budi me zvuk fiksnog telefona. Majka zove. Jaaao, taj telefon. Lijepo sam rekla S. da je loša ideja da ga uključimo. Em što me primorava da ustanem iz toplog kreveta u ovo hladno, vjetovito, ali sunčano (divote!) decembarsko jutro, em što predstavlja jedan specifičan GPS, ili ti : '' Kažeš da si kući, a ne javljaš se na fiksni?'' Hmmm...
S.se takođe probudila i čujem njen panični glas koji S RAZLOGOM ponavlja: ''Moramo da pokupimo robu sa žice, vidi kako duva vjetar, inače ćemo da je kupimo po ulici i krovovima''.  Važi, sad ćemo...Polako. Prvo da nazovem majku, kojoj se nisam stigla javit', onda da popijemo kaficu, pa ćemo onda da kupimo robu i tako to...
Pomenuh li da mi je danas ispit? Eh, da. Ali se ne opterećujem. Uopšte. Osim što mi temperatura odvlači misli od ispita, ja taj ispit i bojkotujem! Završni ispit, koji se radi pismeno! Ja studiram društvene nauke, ja studiram fakultet gdje su retoričke sposobnosti od najvećeg značaja, i onda dođe neki/a profesor/ica kojem/joj se žuri da ide na Bahame,u Švajcarsku ili gdje već, pa hajde da vam dam  50 pitanja da uradite za 45 minuta. Nema problema...Bojkot. Pronašla sam u sebi pravi, revolucionarni razlog da se utješim ako padnem ispit. I još jedna utjeha: Sociologiju ću da naučim za desetku. Hoću sto posto. Volim ja sociologiju.
S. i ja upravo pravimo ambiciozne planove kako ćemo ''jedan dan'' da pospremimo kuću. Eh, da hoće doći taj dan. Ali ni ona ni ja se ne trudimo da ga uguramo u naš, ionako prezauzet raspored. :D
B. bi danas mogla da dođe, S. opet treba pomoć oko programiranja, a i treba nam pomoć oko gatanja.
Jer smo mi zaljubljene. Da,da. A i B. je zaljubljena, i onda ne može ništa da nam prigovara.
Znam da je zaljubljena, iako to pokušava sakriti, za razliku od mene i S. koje blentavimo kao budale na bilo kakav pomen njih.
S. me upravo primorava da pojedem nekakav propolis, kaže da je dobro za zdravlje. S. će biti dobra majka.Baš je brižna i fina. Upravo joj to i govorim:
Ja: ''S, ja mislim da ćeš ti biti sjajna majka''
S: ''Bože N. da li si ti normalna, šta ti je jutros?''
Ja: ''Pa eto, vidim kako fino brineš o meni i o svim ljudima.''
S:''Batali tu priču, ajde, evo ti ovaj limun pojedi, i usput, kad već pominješ majke, mogla bi da nazoveš svoju!''

Volim ja ovu S. Kako je volim. Idem sad da nazovem mati. Pa da pokupimo onu robu više, da ako već nije po ulicama. :)

Gatanje tajm

        Velika je muka na meni. Svijesna svoje nesvijesti o svim mukama koje me očekuju u narednom periodu, ja lagano pijuckam kafu i čekam da mi B. prorekne sudbu sa dna šolje. S. takođe nestrpljivo pije, guta, kao da je topla šolja kakva čaša hladnog soka nakon vrelog ljetnjeg dana. Mora se kafa popit' majku mu! Lako ćemo za ispite i ostale studentske (ne)važnosti.
I tako, kafa se pije, ja uzela gitaru, i kažu cure: ''Aj' sviraj stari rock.'' I ja fino počnem neke lagane melodije, ono, opštenarodno poznate stvari tipa Riblja Čorba, Partibrejkersi i tako to. Ali ne, ne. Drage mi drugarice žele čuti ,, Sve još miriše na nju'' , ,,Krivo je more'', i svaku srceparajuću baladu Prljavog Kazališta.
E pa neće moći! Prošli put sam svirala, pa smo završile veče time što smo plakale i pričale tužne životne priče. Sad stvarno neću opet pokleknuti pred takvim zahtjevima. Ionako je zima, prehladno je, a i gladna sam.
Kafa se i dalje pije.B. i S. raspravljaju o čarima programiranja. Teško je njima, muka je to. Ali i meni! Velika je muka na meni. Sutra ispit, najteži, a ja puna želja i ambicija da uspijem...Važi! Ja, kao i uvijek, talenat za dobar tajming, za pravo vrijeme i mjesto, ja se...zaljubim. Da, i dok B. i S. traže nekakve binarne kodove , ja gledam u ekran telefona da vidim ima li možda poruke.I ima, ali ne one koja mene zanima. Pi...
Odem do frižidera da vidim ima li šta za pregristi, valja preživjeti ove poslednje dane ovog semestra, daleko od kuće, domaće hrane, kreveta... S tugom, ali ne i neočekivano, zaključujem da su kolači koje je S. donijela kada se vratila iz rodnoga nam grada jedini delikates koji imamo. Vadim plastičnu kutiju, i stavljam na sto. Kafa se u međuvremenu popila. S. je prva popila, naravno, a i ja sam je smunula, pod njenim pritiskom i razornim pogledom.Nema se kad!  Mislim da sam opekla jezik. Nakon što je i B., naša proročka uzdanica dovršila svoju, vrijeme je za istinu. Gatanje tajm!
     Stvar koju volim kod ovog gatanja jeste moja percepcija istog. Ako čujem nešto fino- istina je. Ako ne- ko još vjeruje u gatanje? Najbolje od svega jeste to što najčešće čujem super stvari, upravo ono što želim da čujem. Kakva motivacija za dalje bivstvovanje na ovom svijetu. Izvlačenje ljubavnih parova, i posmatranje njihovih sudbina na osnovu kafenog otiska prsta na šolji mi je ipak omiljeni dio ( što bi se reklo: fejvorit part). Taj osjećaj kad zamisliš nekog i onda čuješ ono: ,, Pa vi djelujete srećno, spojeni ste jedinstvenom vezom, imate super budućnost, nekakvo srce se ocrtava u pozadini...'', e , to mi stvarno super. Volim ja B. Ona odlično zna kako da mi podigne srozano raspoloženje i samopouzdanje.
Znam da će B. jednog dana pročitati ovaj blog, jer i ona ima isti, zato ovo i pišem. Inače je, u slobodno vrijeme, mrzim. :D
Ah, vrijeme, ti nepredvidivo! Kako protekoše 3 sata, kao da ih nije ni bilo. Nakon što smo se pošteno izgatale, izvršile psihoanalizu raznoraznih ličnosti iz privatne i javne sfere naših života, B. odlučuje da je krajnje vrijeme da ide k stanu svome, uz primjedbu da se: ''Praktično uselila kod nas''.
I ode ona. S. trči ka krevetu, i kaže:'' Ja ovdje učim'' ...Jao, taj razmaženluk što isijava iz nje..Kakva carica. Najozbiljnije. Čudi me kako još može da se skoncentriše na sve muke progamiranja i elektrotehnike, s obzirom da već tri dana kašlje, kija, bori se sa prehladom, koju sam joj, inače ( po njenim riječima) ja prenijela kad sam se vratila iz Beograda.
A ja, ja sam najjača. Bukvalno se ne odmičem od ekrana lap-topa i nešto se usuđujem da zamjeram. Ja propadam. Sutra mi je ispit. A ja pojma nemam. Ma nek' nemam. Makar sam zaljubljena, a to je odlična utjeha, sjajna stvar, uspjeću ja sve. Malo sutra.
A sad moram da idem. S. želi da vježba programiranje, duša dobra, ona uči.♥
Bitno je da je meni šolja kafe sve fino predvidjela, pa ćemo lako :)